Dugoročna prilika - iskustvo volontiranja u Šibeniku

Postoji portugalski pjesnik koji je napisao: „Ja nisam ništa. Nikada neću biti ništa. Ne mogu željeti biti ništa. Osim toga, u sebi imam sve snove svijeta.” Ovaj citat ostao je sa mnom još od moje sedamnaeste godine. Tada sam se osjećala potpuno izgubljeno u vezi s budućnošću. A budućnost, ako razmislimo, često je vrlo nejasan pojam. 

Mnogo toga me dovelo do mjesta gdje sam danas. Ta sedamnaestogodišnjakinja bila je prisiljena upisati studij prava prema kojem nije osjećala strast. Tijekom pandemije, kao dvadesetdvogodišnjakinja, odlučila sam prekinuti taj studij. S dvadeset i tri godine, toliko sam bila zaokupljena brigom o dobrobiti svih oko sebe da sam izgubila iz vida svaku težnju za vlastitom budućnošću. Nakon tuge, perspektive se mijenjaju. Nakon vrlo izazovne godine u kojoj sam izgubila obje bake i ujaka, svaka odluka koju sam donosila temeljila se na misli: ništa nije gore od ove boli, pa zašto ne iskoristiti priliku? 

Nedugo nakon što sam izgubila drugu baku, borila sam se pronaći svrhu u životu. Upisala sam tečaj marketinga i komunikacija pri Portugalskom zavodu za zapošljavanje. Znajući da je to kratkoročna prilika, stalno sam tražila svoj sljedeći korak. Tada sam se sjetila Europskih snaga solidarnosti. 

Za ovaj sam program čula prošle godine preko društvenih mreža i pomislila kako ne bi bilo loše pogledati ponude na Europskom portalu za mlade. Tako sam završila u Šibeniku. Prvo sam se prijavila samo na jednu dugoročnu priliku – ovu što sam i dobila u udruzi mladih „Mladi u Europskoj uniji“ iz Šibenika, ali sam se nervozno prijavila i na još jednu, za svaki slučaj. Moje znanje o ovoj vrsti programa bilo je gotovo nikakvo. Bila sam vođena premisom zašto ne i bila sam presretna kad sam saznala da sam odabrana za Šibenik. 

Razmišljajući o svojem volontiranju, rekla bih da ovo iskustvo je promijenilo moj pogled na toliko stvari u životu – od osobnog razvoja do postavljanja profesionalnih ciljeva. Bilo je samo godinu dana, ali u svom srcu osjećam se kao da sam bila tamo cijeli život. Možda je razlog u ljudima koji su me tako srdačno dočekali u udruzi, možda u tome što sam konačno pronašla nešto što me profesionalno uzbuđuje, ili možda u prijateljima koje sam pronašla – ljudima sa sličnim pogledima na svijet.

Iskreno želim da svi koji se odluče „riskirati“ volontiranjem budu sretni kao i ja. Od pronalaska projekta koji odražava njihova uvjerenja, preko dobre radne etike, do nevjerojatne podrške koju imam od svojih koordinatora i mentora. 

Ništa ne dolazi bez izazova, ali upravo nas poteškoće tjeraju da učimo. Napuštanjem comfortzone učimo više o sebi. Ako ste neodlučni oko ovakve lude avanture, savjetovala bih vam da se bacite glavom naprijed, kao što sam i ja. Na kraju dana, što je najgore što se može dogoditi? Upoznat ćete nove ljude, naučiti nove vještine i vratiti se bogatiji nego što ste bili kad ste krenuli! 

Budućnost može biti nejasan pojam. Možda još uvijek pokušavate shvatiti što želite, možda se čak osjećate izgubljeno, ali upravo u tim osjećajima krije se potencijal za rast. Dok god imate otvoren um, znatiželjne oči i empatično srce, pronaći ćete ono što trebate kako biste dali smisao svom životu, baš kao što to radim i ja. 

Došla sam kao bijelo platno, a sada sam postala prekrasan krajolik koji će imati smisla – ili možda apstraktna slika. Ne znam, ali definitivno sam se osjećala dobro dok sam oslikavala. 

Ana Fernandes