MOJ ESC ŽIVOT: NEVJEROJATNE USPOMENE I IZAZOVI

Dan na fakultetu… Sjedila sam s prijateljima te smo pili kavu. Pričali smo o člancima koje trebamo napisati, projektima te smo se naravno šalili. Dobila sam poruku od prijatelja. Poslao mi je objavu od Mreže udruga Zagor. Sjećam se da sam bila tako sretna zbog toga te sam ga odmah pitala za više detalja.

Nakon našeg razgovora, moje putovanje je počelo. Poslala sam svoje motivacijsko pismo i Europass CV. Sutradan sam imala intervju sa Zagorom. Bila sam zabrinuta jer sam iz Turske i trebam vizu za Hrvatsku. No, nakon intervjua Zagor me odabrao kao jednog od volontera i krenuli smo u proces dobivanja vize. Naravno, proces dobivanja vize je bio težak, ali uspjeli smo sve riješiti na vrijeme.

Uzela sam pauzu od svog fakulteta; dala otkaz na poslu i došla u Hrvatsku. Mogu reći da ne žalim zbog toga jer sam stekla puno iskustva kojeg ne bih mogla steći da sam ostala u Turskoj.

Kad sam tek došla u Zabok, bilo mi je teško jer nisam imala prijatelja i nisam znala što bih mogla raditi. Drugi dan po dolasku susrela sam se s kolegama iz ureda i mentoricom. Dali su mi nekoliko savjeta o Zaboku. Osim toga, mentorica mi je dala mnogo informacija o prijevozu, supermarketima itd. Važno je imati dobru mentoricu jer kada volonteri dođu u drugu zemlju započinju novi život, žive u drugačijoj kulturi i sve to im je uzbudljivo i izazovno. Imala sam sreće jer imam mentoricu koja me razumije i bila mi je od pomoći.

Kad sam došla ovamo, život mi se promijenio. Živjela sam u Istanbulu, a Istanbul je prepun grad. Uvijek sam morala žuriti i hodati brzo. Ako želim ići u drugi dio grada, trebala bih provesti 1-2 sata na putu. Osim toga, u Istanbulu su uvijek bila neka događanja. U Zaboku se živi sporo. Ne moram žuriti niti hodati brzo. Zabok ima samo devet tisuća ljudi i nema puno prometa, a ljudi su opušteni. Ima manje događaja nego u Istanbulu. Kad sam došla u Zabok, shvatila sam da još uvijek brzo hodam. Međutim, nakon nekoliko mjeseci počela sam i hodati polako i biti opuštenija. Naravno, ponekad mi je dosadno. Nitko ne kaže da ćete se uvijek zabavljati. Kada se prijavljujete za ESC projekt, trebali biste znati da će vam ponekad bilo dosadno, da ćete biti ljuti i da će vam nedostajati stari život. To je normalan proces.

Ako ste živjeli s roditeljima, budite spremni kuhati svoju hranu, čistiti svoj dom i poštivati ​​prostor drugih ljudi. Ponekad se možete osjećati sami. Kada sam došla ovdje, bilo mi je teško jer nisam bila naviknuta ostajati kod kuće. Nakon nekoliko mjeseci pronašla sam bliske prijatelje i započela dublje razgovore s njima. Ipak, mogu reći da ako živite u malom gradu i volite upoznavati ljude, trebali biste više pažnje posvetiti pronalaženju prijatelja. Naučila sam da se ponekad mogu osjećati sama, ljuta i umorna, ali naučila sam mnogo stvari o sebi.

Dobra stvar je što radim ovdje. Dala sam otkaz na starom poslu, ali sam počela volontirati u organizaciji. Ljudi iz organizacije su ljubazni, uslužni i otvoreni. Mnogo sam stvari naučila od njih. Kada se vratim u svoju zemlju i osvrnem se oko sebe, bolje ću razumjeti što su mi dali. 

Kad sam došla ovdje, već sam imala neke projekte u glavi. Kad sam rekla kolegama, podržali su me i krenula sam s tim. Moj prvi projekt bio je stvaranje podcast kanala “Priče ESC volontera”. Razgovarala sam s ljudima koji su sudjelovali u ESC projektima i postavljala im pitanja o njihovim ESC iskustvima. Bilo mi je važno jer mladi poput mene nemaju puno znanja o ESC-u. Ovo je dobra prilika za život u inozemstvu, usavršavanje jezika itd. U ovom podcastu pitala sam ih s kakvim su se problemima susreli i što preporučuju onima koji se žele prijaviti na ESC projekt. Mnogo toga sam naučila od njih.

Ponekad kad sam imala probleme dali su mi neke savjete o ESC životu te smo ponekad međusobno dijelili svoje uspomene. Jedna od mojih lijepih uspomena je kada sam intervjuirala Mariju Ratković iz Srbije s kojom se do tada nisam srela. Upoznala sam je preko zooma zahvaljujući mojoj mentorici. Tri mjeseca nakon intervjua otišla sam u Srbiju i upoznala sam Mariju uživo. Bila mi je to velika uspomena.

Moj drugi projekt je časopis mla-dost.dobro. Mogu reći da je ovaj časopis kao moje „dijete“. Odluka o izdavanju časopisa bila je laka, ali kada sam počela raditi planove za to shvatila sam da moram potrošiti puno vremena na stvaranje časopisa. Imala sam sreću jer je moja mentorica Marija Gebert grafička dizajnerica te je ona dizajnirala časopis. Prvi susret imali smo 9. veljače i s mladima smo razgovarali o kreiranju časopisu. Naš prvi broj je objavljen u travnju! Ne mogu objasniti svoje osjećaje u tom trenutku. Trošimo puno vremena na časopis, ali uspijevamo!

Htjela sam to učiniti jer sam željela izaći u susret mladima i stvoriti slobodnu zonu za mlade. Također, smatram da nastavak novinarstva na mla-dost.dobro može biti prilika za kreativno sudjelovanje mladih. Mladi se mogu međusobno kontaktirati i pisati o svojim interesima u ovom časopisu.

Imala sam nekoliko briga prije stvaranja časopisa. Nisam poznavala mnogo mladih ljudi i bojala sam se da nećemo moći pronaći članke. Ipak, nakon nekoliko mjeseci uspjeli smo doći do lokalnih mladih ljudi. Sada ne mogu vjerovati da smo već objavili pet brojeva. Dobila sam puno dobrih povratnih informacija, posebno od lokalnih mladih ljudi. Još uvijek radimo na tome i svakim danom sve više ljudi čuje za časopis.

I dalje volontiram u Zaboku. Znam da ću doživjeti svašta. Upoznati ću mnogo ljudi, razgovarati s njima i naučiti više. Kad se vratim u svoju zemlju, imati ću mnogo uspomena za ispričati. Možda ću godinama kasnije pogledati brojeve časopisa i fotografije, čestitati sebi na hrabrosti i biti zahvalan na svemu što sam prošla.

Hvala svima koji su se našli na mom putu.

Evin Arslan

 

 

 

Updated on utorak, 17/02/2026