Kad ti Erasmus+ promijeni „postavke“

Duži boravak u stranoj zemlji i/ili s ljudima koje ne poznaješ nerijetko promijeni čovjeka. Ali, o promjenama koje su u njima uzrokovale Erasumus+ aktivnosti, sudionici najčešće govore izazivajući vas rečenicom: "To moraš sam doživjeti." Upravo zato promjenu koju je Erasmus+ uzrokovao u meni najlakše mogu usporediti sa – promjenom osobnih "postavki". Uvidjela sam mnoge stvari koje su mi ranije bile "u mrtvom kutu".

Za početak, neke sam ozbiljne stvari shvaćala previše ležerno, a neke manje bitne stvari preozbiljno. Teško mi je bilo suočiti se s tim da u životu ponekad imam samo jednu priliku razgovarati s nekom osobom, ali taj jedan kvalitetan razgovor može za oboje sugovornika otvoriti mnoštvo novih prilika. Prilika da nekom budem pozitivan primjer i prilika da od te osobe nešto novo naučim. Prilika za suradnju, neke nove projekte i konkretan utjecaj na društvo.

Prije Erasmus+ aktivnosti, ono što nije izravno vezano za mene, nisam percipirala kao područje u kojem mogu utjecati na promjene, primjerice: javne politike. No, aktivnosti poput EU dijaloga s mladima, pokazale su mi da se moje mišljenje broji i da dugoročno može utjecati na kreiranje javnih politika.

Erasmus+ aktivnosti pomogle su mi da stvari koje nemam prestanem smatrati bitnijima nego što zbilja jesu, a mnoge stvari koje imam prestanem uzimati zdravo za gotovo. Točnije, naučila sam da stvari trebam planirati unaprijed, ali sa svjesnošću da sigurno neće sve ići po planu. A ja volim da što više toga ide po planu. Mijenjanje plana A u onaj B ili C za mene su vrijeme učenja najvažnijih lekcija koje mi je dao Erasmus+. Vrijeme osvještavanja mene kao osobe s invaliditetom o mojim stvarnim potrebama, vrijeme osnaživanja i traženja mogućih rješenja te vrijeme otvorene komunikacije, s poznatim i nepoznatim ljudima. "Pa, dobro, Ivona, ti si novinarka, tebi to ne bi trebao biti problem", reći će mnogi koji znaju tek poneku "statističku" činjenicu o meni. Dakle, došli smo do preklapanja dvije posebno važne teme: predrasuda i ranjivosti.

Predrasuda je da novinari puno i bez zadrške pričaju. Štoviše, mnogi introverti koji su i novinari (poput mene) jako važu riječi, što otežava komunikaciju s nepoznatim ljudima, poput komunikacije sa sudionicima Erasmus+ aktivnosti. Oni se  većinom ne poznaju od ranije, a moraju komunicirati na engleskom, najčešće u grupama. Odat ću vam tu jedan trik koji tada koristim: slušam ekstroverte kako se nadglasavaju, promatram i "upijam". Ubacujem se u razgovor tek kada uistinu nešto konkretno želim reći ili kada me se prozove tijekom diskusije u krugu. Krugu najčešće vrlo različitih sudionika.

Krugu koji mi na Erasmus+ aktivnostima uvijek pomogne da osvijestim neke svoje predrasude. Potom dobijem priliku te predrasude prevladati ili… što je još bolje, neutralizirati neke krive pretpostavke, poput one da su beskućnici sami krivi za svoju situaciju. Kad sam na jednoj E+ aktivnosti čula životnu priču jedne beskućnice shvatila sam da beskućništvo, kao ni jedan naizgled nerješiv problem, nije (samo) krivnja pojedinca, nego i odraz funkcioniranja društva u cijelosti. Život preko noći može postati surov, zato trebamo imati razumijevanja za ljude koje susrećemo.

To razumijevanje ne dolazi bez voljnosti da budemo iskreni i ranjivi. Ako uistinu pružimo razumijevanje i barem ponekad odlazimo izvan granica koje smo sami sebi postavili, stvorit ćemo preduvjete za vlastitu ranjivost. Upravo zbog te ranjivosti, za mene je ono što ponesem sa Erasmus+ aktivnosti mnogo bitnije od samog sadržaja aktivnosti i količine interakcije s drugim sudionicima.

Znam, „osobni razvoj“ je jedan od onih izraza zbog kojeg sada kolutate očima, misleći da sam s konkretnih primjera „skrenula“ u apstraktne pojmove. No, osobni razvoj nije ništa drugo nego „koktel“ ovih sastojaka: pomicanje vlastitih granica, prevladavanje stvari koje vas u životu sputavaju i činjenje stvari koje se inače ne biste usudili napraviti.

Erasmus+ aktivnosti meni su bile idealna prilika za sve to. Pomaknula sam vlastite granice po pitanju jela, jer je hrana u nekim zemljama koje sam posjetila uistinu bila vrelo iznenađenja. Prevladala sam ograničenja po pitanju pristupačnosti, tako što sam u različitim nepredvidljivim okolnostima po nepristupačnom terenu samoj sebi dokazala da sam snalažljivija nego li sam ikada mogla pretpostaviti. O činjenju stvari koje se inače ne bih usudila napraviti, učila sam postepeno, najprije ne-činjenjem. Postojao je dio mene koji sam ignorirala, jer mi se nije sviđao, a to je reagiranje u konfliktima. Kao osoba koja prečesto "proguta" stvari kako bi izbjegla konflikt, običavala sam biti pasivna u situacijama kada je trebalo izreći "nepopularno" mišljenje.

No, na jednom treningu dogodila se nezamisliva situacija: jedan od trenera je napustio trening. Kasnije se ispostavilo da smo zapravo bili podvrgnuti socijalnom eksperimentu i da je to sve bilo inscenirano. Mi, sudionici, mislili smo da su se treneri uistinu posvađali i slali smo poruke podrške treneru koji je otišao, ali s trenericom koja je ostala uopće nismo pričali o tome. Kad nam je rečeno da je u pitanju eksperiment (a trener se vratio), samo jedan kolega smogao je snage i hrabrosti da izrazi svoju frustraciju, rekavši da ne želi da ga se tretira kao štakora. U tom trenutku shvatila sam da ja nemam hrabrosti to reći, jer izbjegavam konflikte da se ne bih pretjerano isticala.

Nakon toga sam počela češće otvoreno govoriti svoje mišljenje, naravno, iznoseći pritom svoje i uvažavajući tuđe argumente. Otvorena komunikacija tako je postala nezamjenjiv podsjetnik na činjenicu da je svaka osoba posebna, a njezina je priča važna. Upravo iskustvo drugih ljudi i njihovi uvidi koji su drugačiji od mojih, često mi pomažu da neku stvar sagledam iz drugog kuta te tako dobijem cjelovitu sliku.

Da bih takvo nešto dobila, morala intenzivno komunicirati s pet ili šest sudionika Erasmus+ aktivnosti, a ponekad i s cijelom grupom, što mi je kao introvertu bilo iznimno iscrpljujuće. Nakon aktivnosti, obično su organizirana večernja druženja, a grupa se sve vrijeme drži zajedno. Ponekad bila vrlo zbunjena;  ispunjena doživljenim, ali i iscrpljena zbog činjenice da više dana u nizu nisam imala priliku biti sama niti pola sata.

Na Erasumus+ aktivnosti svaki sudionik upozna najmanje pet novih ljudi. Tijekom trajanja aktivnosti s njima dijeli puno toga, iako ih nakon završetka aktivnosti vrlo vjerojatno više nikada u životu neće imati priliku sresti. Smisao ovakvih druženja introvertima je ponekad teško pojmiti. Pa ipak, jednom sam dobila dragocjenu priliku razvijati posebno prijateljstvo s osobom koju sam upoznala zahvaljujući Erasumus+. Nema sumnje, iako se sporazumijevamo na engleskom, koji nam je i jednoj i drugoj strani jezik, naša srca su već godinama blizu i jako dobro se razumijemo.

Youthpass u kojem smo upisivali stečene vještine i znanja nije bilježio ništa od ovoga. Zapravo jest, ali – između redaka, jer je promjenu osobnih „postavki“ teško svesti na nekoliko oznaka. Pogotovo zato što mi je moja najveća pobjeda – mobilnost, iako zapravo ne volim putovati – donijela i ostvarivanje dva važna cilja: povećanje kapaciteta aktivnog slušanja i unapređenje komunikacijskih vještina.

Aktivno slušanje i razgovor tako da stvarno doživiš sugovornika donijeli su veliki pomak u mom osobnom i profesionalnom razvoju. Zbog toga se uvijek nastojim odnositi obazrivo prema svakom čovjeku s kojim komuniciram, svjesna činjenice koju je davno uvidio Theodore Roosevelt: "Nobody cares how much you know, until they know how much you care."

Autorica: Ivona Šeparović

Updated on utorak, 17/02/2026