Priča o mom iskustvu mobilnosti

Pozdrav! 

Moje ime je Mirela i studentica sam psihologije na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Volim glazbu, knjige te filmove i serije, a između toga ubacim i pokoju volontersku aktivnost. Sudjelujući u jednoj od njih, bila sam jedna od „buddyja“ koji su olakšavali boravak studentima iz Sjedinjenih Američkih Država prilikom posjeta Osijeku. Kako sam s njima slušala određena predavanja koja su imali, jedno od predavanja držale su zaposlenice Info centra za mlade Vukovar i Osijek. 

Govoreći o svojim projektima, spomenule su i projekt koji se tijekom srpnja treba održati u Pirovcu - Greener, accessible and viral Pirovac. Rekle su kako traže 20 volontera iz Europe od kojih bi pet trebalo biti iz Hrvatske. Smještaj, put i hrana su osigurani, a tijekom boravka sudionici dobiju i džeparac. 

Nismo imali puno vremena te je projekt spomenut usputno, ali dovoljno da mi ostane u sjećanju. Ispostavilo se da proces prijave nije toliko zahtjevan i nedugo po zaključenju prijava dobila sam mail s upitom jesam li još zainteresirana za sudjelovanje u projektu. Nekoliko potvrda i mogla sam se početi pripremati za put.

Svaki bi dan započeo radionicom u 10 sati ujutro koja bi završavala u 13 sati kada bismo imali ručak. Tijekom ta tri sata imali bismo i jednu pauzu. Tijekom radionice bismo radili na osmišljenim aktivnostima, a tijekom drugog smo dijela dana sami organizirali kako i kada ćemo dovršiti zadatke ukoliko tijekom radionice nismo stigli. Također, zahtjevno je održavati kuću u kojoj boravi preko 20 osoba urednom, iako su volonteri iz PRONI-ja davali sve od sebe, stoga smo i mi imali manje grupe za čišćenje. Svaki dan dva para bila bi zadužena za čišćenje kupatila, a jedan par za pranje suđa. Parove i dane birali smo nasumično - htjeli smo još prilika za upoznati se međusobno, stoga nije bilo biranja parova. Kako je projekt usmjeren na okoliš, imali smo i timove od pet osoba (također nasumično odabranih) koji su svakodnevno odlazili čistiti plažu, a kasnije i ostatak mjesta. Ostatak vremena mogli smo provesti kako želimo, što smo, naravno, iskorištavali. Uz zadatke koje smo iz dana u dan obavljali, odlazili smo na plažu, u okolne gradove, na večernje koncerte u centru, na ples ili noćno kupanje.

Dijelili smo zadatke, radili u timovima, pomagali smo si međusobno kad god smo stigli i bili ponosni na svaki napredak koji smo ostvarili. Čistili smo, bojili, istraživali, osmišljavali, prevodili, crtali, kopali, rezali, sadili, pisali, fotografirali... Između svega toga nalazili smo vremena za plivanje, pjesmu i ples, šetnje, kasnonoćne razgovore te nebrojene partije šaha i ispijene čaše Cedevite. Bilo je tu smijeha, suza i more zagrljaja. 

Dvadeset dana dovoljno je za cijeli rollercoaster emocija, doživljaja i iskustava. Učili smo jedni druge i jedni od drugih. Ponajviše fraze na svojim jezicima. I dalje mi je čudno jesti bez da mi barem deset osoba u blizini zaželi „dobar tek“ na barem tri jezika ili otići spavati bez da čujem „laku noć“ s naglascima barem pet različitih država.

Za kraj, mislim da bih trebala naglasiti – nisam osoba koja voli konstantno biti okruženja ljudima i umara me ako nemam dovoljno vremena sama za sebe. Bio je za mene ovo izlaz iz comfort zone. Iako, mislim da su rijetki uvjeti koji vas pripreme za stanovanje s cca 25 osoba. Dio mene bio je uplašen i u strepnji. Drugi dio rekao mi je da trebam zgrabiti priliku koja mi je pružena. I drago mi je što jesam! 

Sutra isto možeš napraviti i ti!

Mirela Ivoš, Belišće

Updated on petak, 18/08/2023