PRIJE I POSLIJE ERASMUSA
Posljednje ažuriranje utorak, 27/12/2022
Ja svoj život podjeljujem na dva dijela: prije i poslije Erasmusa. Bio je glavni događaj i preokret u mojem životu. Ustvari, Erasmus ga je iz temelja promijenio, a ne samo jednom. Stvari bi u ovom trenutku izgledale puno drugačije bez svih tih mogućnosti koje mi je pružio, koje mi još pruže i koje, uvjerena sam u tome, još će mi pružiti u skoroj budućnosti.
Ja svoj život podjeljujem na dva dijela: prije i poslije Erasmusa. Bio je glavni događaj i preokret u mojem životu. Ustvari, Erasmus ga je iz temelja promijenio, a ne samo jednom. Stvari bi u ovom trenutku izgledale puno drugačije bez svih tih mogućnosti koje mi je pružio, koje mi još pruže i koje, uvjerena sam u tome, još će mi pružiti u skoroj budućnosti.
Moja priča je počela 2016. kada sam na sveučilištu u Napulju upisala studije Srbistike i Kroatistike. Tada, tek s 19 godina, bila sam nešto čula o Erasmusu kao o prilici ići na studiranje u inozemstvo neko kratko vrijeme. Uglavnom o tome svi znaju. Pogotovo u Italiji, svi znaju barem jednu osobu koja je bila na takvom programu, najvjerojatnije u Španjolskoj. Najsigurnije u Valenciji. Moja Profesorica hrvatskog jezika je preporučila da i ja to radim, da bih vježbala jezik na terenu. Krenula sam prvi put u ožujku 2018. godine za Beograd. Nažalost sam bila tamo samo mjesec dana, pa sam se vratila kući. Ali sebi nikad. Stvar je u tome što sam okusila nešto toliko dobro, ali ne za dovoljno vremena. Morala sam se vratiti, htjela sam to iskustvo proždrijeti u cjelini i do zadnjeg zalogaja. Tako sam se vratila nekoliko mjeseci kasnije, u listopadu te iste godine. Pa u veljači 2020. Napokon, u ožujku 2021., iskoristila sam svoju zadnju Erasmus-priliku da idem u Zagreb. Nikad mi nije bilo dosta, skoro se moglo govoriti o ovisnosti od Erasmusa! Zašto, ipak? Razloga ima puno. Ili možda nema baš posebnih razloga?
Ovo studentsko iskustvo s Erasmus mi je otvorio oči i dao novu perspektivu na život. Dok rastemo, pogotovo u malim sredinama kao u malom selu odakle sam ja, često znamo mnogo stvari dati zdravo za gotovo: tako je uvijek bilo, tako je sad i tako će zauvijek biti. Ja u takvim riječima nikad nisam našla smisao, a ni se nisam protivila. Činilo mi se jednostavno da stvari tako idu i da se mi moramo prilagoditi danim običajima i tradicijama. Erasmus mi je omogućio vidjeti kako ustvari postoje puno različitih načina života, običaja i navika. A svi njih je jednako dobro i vrijedno. Kulturu ne trebamo smatrati fiksnim i nepromjenljivim pojmom. Može poprimiti mnogo različitih oblika te obogatiti se u dodiru s drugim kulturama. Shvatila sam što to je pojam prihvaćenosti ne samo drugih, nego i sebe. Znate, nema puno ljudi u Italiji koji studiraju ono što sam ja studirala. Čak su me drugi studenti znali gledati u čudu kad im kažem čime se bavim. Skoro sam sam počela misliti da sam ja neobična što me zanimaju takve teme. Sve dok nisam na Erasmusu upoznala druge ljude koji se bave istima i koji su toliko strastveni u tome kao i ja. Dobro, sad nije sve ovo bilo toliko neposredno i lako shvatiti. Naprotiv, bio je to dugi proces razmatranja, razmišljanja i naravno (često krivog) zaključivanja. Ali poslije toga, bogami, život mi je postao toliko lakši, bogatiji i ljepši.
Sve dok se nisam vratila svojoj normali. Bila sam tada pri kraju svojih sveučilišnih studija i najveća mi je bila muka da to znači kraj Erasmus doba. Barem sam tako mislila, jer nisam uopće znala da nije Erasmus samo studiranje u inozemstvu. Sve dok jednoga dana nisam sasvim slučajno saznala za jednu udrugu mladih locirana u Napulju i nazvana „Noi@Europe“. Naime, jedan je moj kolega na fakultetu surađivao s tom udrugom pa me u nju uputio. Kad sam već bila uključena u udruzi neko vrijeme, javili su mi da postoji mogućnost ići na jedan tzv. „Erasmus+ trening“ u trajanju od tjedan dana u gradu Šibeniku, u Hrvatskoj. Čim sam čula riječi „Erasmus“ i „Hrvatska“ u istoj rečenici, bez ikakvog oklijevanja sam se prijavila. Moji su se prijatelji počeli zabrinuti, njima je to izgledalo kao neka šala, da ne kažem prijevara. Ti stvarno misliš da postoji mogućnost ići besplatno tjedan dana u Hrvatsku? Ahah, dobra fora! Ali me nije bila briga za njihove riječi. Htjela sam ići, mislila sam da će mi biti lijepo vratiti se još jednom u Hrvatsku vježbati jezik. Odlučila sam otići na trening, a to bez posebnih očekivanja. Da sam tada znala da će to biti druga najbolja odluka svog života, drugi glavni preokret u mom životu, možda i značajniji.
Kao što sam spomenula, bila sam pri kraju sveučilišnih studija. Da se razumijemo, studiranje mi je bilo sjajno, jako sam bila strastvena oko svog predmeta studija. Još mi je pružilo mogućnost ići četiri puta na Erasmus i živjeti moj najbolji život. Ipak, kad sam se postepeno približavala kraju, nisam imala pojam koji će mi biti sljedeći korak. Što ću ja sad dalje u životu? Čemu ovih pet godina studiranja, čemu ova diploma? Nisam imala nadu, bila sam stalno zabrinuta i frustrirana. Izgubljena i sama. Sve dok nisam otišla na navedeni Erasmus+ trening, održan od jedne šibenske udruge mladih nazvane „Mladi u Europskoj Uniji“. Tema je bila o mogućnostima volontiranja za mlade europske državljane u vlastitim ili drugim državama. A pored toga, puno je bilo rečeno o europskim programima i mogućnostima upućene mladima. To jest, naučili smo o Erasmusu, Eurodesku, ERYICA, Europskim Snagama Solidarnosti. Tada mi je bilo jasno da nije Erasmus Plus samo obično studiranje u inozemstvo, dapače! Bilo je još puno zanimljivih stvari. Postoji važna razlika između formalno i neformalno obrazovanje. Otkrila sam ne samo novi svijet, nego cijeli novi, beskrajni svemir. Vratili su mi nadu koju sam bila izgubila dugo vrijeme. Ima mjesto i za mene na ovom svijetu, imam puno mogućnosti! S moje strane, u pitanju nije bila samo zahvalnost, nego čisti osjećaj divljanja prema mojim trenerima i svim ovim programima stvorenim za mlade, prema svima kojima se brinu o budućnosti mladih osoba koji, poput mene, nemaju jasan pojam što raditi u životu. Nisam ja jedina, ima ih puno. Život ne dolazi s uputama i svijet u kojem živimo se mjenja na nevjerojatnu i neodrživu brzinu. Teško je prilagoditi se i naći svoje mjesto. Ali barem sad znam kakvu veliku podršku imam na raspolaganju.
Na talijanskom jeziku jedna uobičajena izreka glasi nešto kao „stvari uvijek dolaze po tri“, ili „treća je sreća“ i tako mi je Erasmus i treći put preokrenuo život. Na tom treningu smo saznali o Europskim Snagama Solidarnosti, budući da je tema bila o mogućnostima volontiranja u Europi. Bila sam gotova sa studijama pa sam se odlučila prijaviti. Sjećate se kako mi nije bilo dosta od Erasmusa. I sad ovaj članak pišem u ulozi ESS volonterke kod – zamislite – udruge mladih „Mladih u EU“ u Šibeniku.
Je li to kraj moje priče? Apsolutno ne, tek je početak! Sve dok mogu, iskoristit ću sve te prilike koje su mi dostupne. Ipak mi je najveća želja sljedeća: vratiti nazad, u najvećoj mogućoj mjeri, sve ono što je meni bilo davano u proteklih šest godina. Pomagati mladima tako kako su meni pomogli. Dati nadu. Promovirati Erasmus. Činiti da netko nađe svoje mjesto na ovom svijetu. Promijeniti živote. Potrudit ću se za to svakog dana nadalje.
Jednom, u svom životu poslije Erasmusa, naišla sam na jedan citat koji glasi: „Erasmus je početak ostatka tvog života“. Vidjeli ste da, barem što se mog života tiče, ne postoji najistinitija istina od ove. Možda je moja priča bila malo neobična, a ustvari mi je to bila i poenta: dokazati da je Erasmus puno više od stezanja mekih i tvrdih vještina, međunarodnih prijatelja, životnih uspomena razne prirodi ili tečnost na bilo kojem jeziku. Uopće nije samo to. Erasmus je doslovno oblikovao moj život i njegove glavne staze. Dao mi je da pronađem svoju svrhu. Erasmus je, naposljetku, prava revolucija. Pravo čudo.
Neka ova priča bude od inspiracije i za jednog mog vršnjaka. Shvatit ćeš ti već. Na tvojoj smo strani, nisi sam/a.
Autorica: Giovanna La Gala