Dana 15. svibnja 2022. bio je dan za pamćenje. Imali smo predavanje povijesti, i na kraju, naš profesor je zamolio nekolicinu nas da ostanemo zbog pitanja. U tom trenutku nisam imala pojma o čemu će biti riječ. Pitanje je glasilo: želimo li biti dio projekta u Portugalu koji će se održati od 27. lipnja do 1. srpnja 2022. godine. Sve što je bilo potrebno bilo je osnovno znanje engleskog jezika, a sve bi bilo pokriveno. Bila sam zbunjena i nesigurna jesam li dobro shvatila je li jezični zahtjev jedini uvjet. Odmah sam to rekla roditeljima, a nakon nekog oklijevanja i rasprave odlučila sam prihvatiti. 

Ovo putovanje, koje je započelo bez jasnog cilja, navelo me na upoznavanje s programom Erasmus. Godinu dana nakon tog projekta, za koji sam isprva mislila da je isključivo povezan sa školom, počela sam istraživati kako mogu ponovno sudjelovati. Zapratila sam nekoliko Facebook stranica i počeka se prijavljivati za razne projekte. U početku nisam vjerovala da bih, čak i ako budem izabrana, mogla uspjeti sama, s obzirom na to da nisam imala iskustva s organizacijom. Unatoč tome, nastavila sam se prijavljivati. 

Na kraju sam pronašla priliku sudjelovati u projektu za osobe starije od 16 godina, koji se odvijao od 20. kolovoza do 28. kolovoza 2023. u Latviji, s temom „Sve za jedno, jedno za sve.” Tema mi je bila vrlo zanimljiva, ali iskreno, nisam imala nadu da ću biti izabrana, pa nisam ni obavijestila roditelje. Nakon nekoliko dana primila sam poziv da potvrdim svoje sudjelovanje. Bila sam zbunjena i pomalo uplašena, ali i jako sretna. Na sreću, jedna moja prijateljica također se prijavila za isti projekt i obje smo bile prihvaćene. 

Roditelji su dugo razgovarali sa mnom jer nisu vjerovali da će putni troškovi biti vraćeni po završetku projekta. Na kraju su se složili, osobito zato što nisam išla sama iz svog grada. Tada je zaista započela moja želja za sudjelovanjem u drugim projektima. 

Sada, sa sedamnaest godina, sudjelovala sam u šest projekata organiziranih u Latviji, Turskoj, Rumunjskoj, Češkoj, Španjolskoj i Hrvatskoj. Sve se to dogodilo unutar samo jedne godine i uključivalo je različite teme, igre, ljude i kulture. Svim projektima je zajednički uvjet to što su bili besplatni. 

Na mom posljednjem projektu koji se održao od 12. do 18. listopada 2024. u Šibeniku, u Hrvatskoj, u udruzi mladih „Mladi u Europskoj uniji“, pronašla sam odgovore na brojna pitanja koja su mi se motala po glavi, a također su mi se otvorila mnoga vrata i stvorile težnje za budućnost. Naučila sam i da je moguće studirati i raditi u inozemstvu besplatno. 

Ovo je moj dosadašnji put s Erasmusom, i vjerujem da će se svi koji su već jednom krenuli na takvo iskustvo složiti sa mnom: „Jednom kad počnete, nikad nećete prestati.” 

Ja sam Ivona Karamandi iz Sjeverne Makedonije, imam 17 godina, a moje iskustvo s Erasmusom započelo je prije dvije godine. Nastavit ću ulagati trud i disciplinu kako bih napredovala. Moja poruka svima glasi: „Nikad ne gubite nadu i zapamtite da svi polaze od nule, ali uz naporan rad i disciplinu mogu stići tamo gdje žele biti.” 

Biste li ikada pomislili da bi mali detalj(i), zaboravljeni u prošlosti, mogao utjecati i promijeniti vašu budućnost? Pokazat ću vam kroz svoju osobnu priču kako u jednom trenutku sve postaje povezano i važno za izgradnju vašeg osobnog, a zatim i profesionalnog puta. Potencijalno besmislene stvari, uz progresivno razumijevanje europskih mogućnosti i dozu hrabrosti, znatiželje i fokusa, mogu vas dovesti do vrlo konkretnih ideja i pomoći vam da planirate sljedeće korake u svom životu. 

Ali prvo, počnimo od početka... 

Moj prvi kontakt s europskim programima za mlade započeo je s mojom starijom sestrom oko 2011. godine. Kao srednjoškolka sudjelovala je u strukovnom osposobljavanju u Ujedinjenom Kraljevstvu koje je organizirala škola u okviru programa Leonardo da Vinci (protoplast budućeg sektora strukovnog obrazovanja i osposobljavanja Erasmus+). Ta je činjenica, između ostalog, snažno utjecala na moje izbore u srednjoj školi i potaknula me da pohađam to isto, uz obećanje sličnog iskustva. Tada je izgledalo kao savršen plan kombinirati ga s mojim srednjoškolskim studijima profila (turistička služba) i nastaviti učinkovito raditi na svojim jezičnim vještinama. Kao što sam kasnije shvatila – to je bio tek početak putovanja koje je u još uvijek tijeku. 

Imala sam sreću što sam pronašla pravo školsko okruženje koje je aktivno radilo na pronalaženju novih projekata, prilika i međunarodne suradnje, podupirući angažman učenika. Tako smo ja i moje prijateljice završile u skupini Comenius School Partners (sada također dio aktivnosti programa Erasmus+). Tada se činilo, i vjerojatno još uvijek izgleda, kao nevjerojatan san. Besplatna putovanja? Sve pokriveno? Iskustva s prijateljima? Nema šanse! I to je bila velika stvar za mene (ili za nas – općenito), kao osoba iz male sredine, bez velikih perspektiva ili financijske potpore. Lako mogu reći da je to bila prekretnica u mojoj „europskoj karijeri” – prvim letovima, odlaskom kao tinejdžerka sama bez rodbine i istraživanjem života i kulture lokalnog stanovništva, zahvaljujući mojim obiteljima domaćinima u Francuskoj i Španjolskoj. Kao i zahvaljujući učenicima i nastavnicima iz svih zemalja sudionica, koji su nam bili spremni pokazati „svoj svijet”. Bilo je više nego sigurno da ću se prijaviti za bilo koji sličan projekt, uključujući ono što je već bilo na rasporedu – odlazak u inozemstvo na moje strukovno osposobljavanje u okviru programa Erasmus+. I nisam bila sama u toj ideji. Moja najbolja prijateljica upoznala me sa širom perspektivom europskih prilika za mlade, otkrivši da postoji više sektora, ne samo škola ili sveučilišta. Baš kao i ona, u njenom primjeru, možete se prijaviti sami i sudjelovati u razmjeni mladih s nevladinom organizacijom. Nakon mobilnosti, preporučila je praćenje nekih profila na društvenim mrežama. Nikada ne bih zamislila da će ovaj trenutak imati tako velik utjecaj na moj budući obrazovni i profesionalni život. 

Nakon mature pozvala sam prijateljicu, a obje smo se prijavile za projekt koji je koordinirala nevladina udruga, uključujući praksu u agenciji za brendiranje u Italiji. Ovo putovanje ne samo da je potvrdilo slavne: „Što bih voljela raditi u budućnosti?”, nego sam kroz rad organizacija za koordinaciju i ugošćivanje dobila veći uvid u rad s projektima. Znala sam da želim saznati više o menadžmentu, administraciji, komunikaciji, medijima, događajima, projektima, radu s mladima itd. Od tada me stalno pratila ideja da pronađem svoje mjesto, povežem zajedničke interese i podijelim vlastito iskustvo s drugima. Međutim, i nakon povratka kući s prakse, više sam se fokusirala na sveučilišne studije i rad u potpuno različitim sektorima. 

Ovdje priča započinje svoj zaokret – srećom svemira, vidjela sam ponudu za posao iz iste organizacije koja je poslala moju prijateljicu na razmjenu mladih, a zatim mene na praksu. Nisam dvaput razmišljala o slanju životopisa. Obavila sam jedan intervju i… Dobila sam ga! Sva moja iskustva, kao što je sudjelovanje u europskim projektima, društvena aktivnost ili čak površno znanje o drugim programima, igrala je u moju korist. Mogu službeno reći da je 2019. godina kada se moj život pretvorio iz bilo kojeg korisnika takvih projekata, u zaposlenicu nevladine organizacije, u mnogim ulogama – bilo da je riječ o radu s mladima, upravljanju projektima, promociji ili vođenju tima. 

Do 2024. ostatak priče pun je uspona i padova, izazova, rada na različitim projektima i s različitim organizacijama. Ipak, bilo je puno iskustava – i  na lokalnoj i međunarodnoj razini. Mogla sam pisati vlastite projekte, ugostiti i slati grupe na treninge, razmjene mladih i studijske posjete. Putovati u mnoge zemlje. Otkriti nove programe, sektore i prilike za sebe i svoju zajednicu, mentorirati druge, surađivati s lokalnim i međunarodnim volonterima, mnogim organizacijama, institucijama i donositeljima odluka. Upoznala sam puno nevjerojatnih ljudi – „svojih ljudi”, koji su postali moji prijatelji i kolege, ili sudionika projekta koje sam mogla podržati u njihovom procesu razvoja. Među njima su i ljudi koji su me mnogo naučili i poticali da nastavim raditi na svojim profesionalnim vještinama i talentima.  

Moj rad bio je neraskidiv dio mog obrazovanja i bio je svjedok mojih ključnih etapa – dobivanja diploma na sveučilištu. Još jednom sam imala sreću kombinirati formalno obrazovanje sa svakodnevnim radom, koristiti ga u praksi ili pozivati druge učenike da „uče u akciji”. Stečeno iskustvo pomoglo mi je da steknem bakalar iz brendiranja (Image Communication) i magisterij iz upravljanja društvenim projektima. 

Iako bi ovaj dio mogao zvučati kao kraj moje priče, u stvarnosti – to je sasvim suprotno. Pišem ovaj članak kao volonterka Europskih snaga solidarnosti u udruzi mladih Mladi u Europskoj uniji u Šibeniku, Hrvatska. Nakon 5 godina rada i ispunjavanja većine mojih osobnih ciljeva, došlo je vrijeme za novo okruženje u stranoj zemlji i gledanje kako je to biti na drugoj strani ovog projekta. 

Ono što je još važnije – također si dajem vremena da pronađem odgovore na pitanja i pokušam otkriti što je sljedeće – što je svemir pripremio za mene. Iako budućnost nije poznata, projekt ili ESS program pružaju utjehu predvidljivosti prateći korake procesa. To je jedna sigurna i čvrsta stvar, koja je potrebna osobi u vrijeme planiranja i teških osobnih odluka. 

Na kraju ovog članka, ovo je jedna od nekoliko poruka (ili savjeta) koje bih voljela ostaviti budućim istraživačima europskih mogućnosti. U vrijeme „nepoznanice”, europske prilike za mlade mogu postati vaše „spoznaje”. S većim sudjelovanjem u projektima dolazi do napretka u razumijevanju svih prilika koje čekaju, što očekivati i kako ih iskoristiti u našu korist. Sve što trebate (po mom mišljenju) je hrabrost, znatiželja i usredotočenost na vaše potrebe i plan. Isprobajte, pronađite pouzdane i podržavajuće osobe i nemojte dopustiti drugima (npr. roditeljima) da ograničavaju vaš proces otkrivanja sebe. Ajmo otkriti EU! 

Moj život s europskim projektima započeo je kada sam imala otprilike 14 godina. U knjižnici u mom gradu Purchena, u Španjolskoj, postoje klubovi za čitanje za sve uzraste, od najmlađe djece do najstarijih osoba. Istina je da je moj ritam čitanja uvijek bio prilično napredan jer volim čitati, pa sam se pridružila grupi adolescenata koji su bili stariji od mene. Upravo sam tamo otkrila ovaj važan dio svoje priče. Gledajući kako ti tinejdžeri pričaju o svojim putovanjima po Europi i o tome koliko su se dobro zabavljali, jedva sam čekala da slavim rođendan i napokon i sama putujem. Kad sam napunila 16 godina, moj je život doživio zaokret od 180 stupnjeva. 

Moj prvi europski projekt bio je u Luco dei Marsiju, Italija. Projekt je bio usmjeren na interpretaciju i umjetnost, pa smo većinu vremena provodili u koordinacijskim aktivnostima, crtajući linije ili figure temperama, ili smo radili probe za završnu izvedbu projekta koja se temeljila na izražavanju osjećaja. Druga skupina sudionika bila je usmjerena na novinarstvo; postavljali su pitanja ljudima iz grada i kasnije predstavili događaj publici. 

Za mene je ovaj prvi projekt bio ključan korak prema volontiranju koje sada radim, jer su me upoznavanje novih ljudi, kultura i kuhinja oduvijek fascinirali. Možda s 16 godina ne pridajete veliku važnost lekcijama koje vam pokušavaju prenijeti kroz vježbe opuštanja ili koordinacije, ali s vremenom te stvari počnete više primjenjivati u svom životu. 

Moj drugi projekt bio je u mom rodnom gradu, Purcheni, gdje su sudionici iz pet različitih zemalja došli naučiti o našim festivalima i podijeliti s nama svoje priče i tradicije. Bilo je prekrasno iskustvo naučiti pozdrave i osnovne fraze za započinjanje razgovora na njihovim jezicima. 

Nažalost, samo godinu dana nakon ovog prvog putovanja, pojavio se COVID-19. 

Tijekom 2021. počela sam istraživati različite destinacije za volontiranje. Mnogi su ljudi dolazili u Purchenu volontirati prije nego što bi krenuli na fakultet. U Njemačkoj je, primjerice, vrlo uobičajeno kod mlađih generacija uzeti godinu dana pauze kako bi razjasnili svoje buduće ciljeve i planove. 

U ljeto 2022. sudjelovala sam u svom trećem projektu, ovaj put u Španjolskoj, u Malagi. Tamo smo devet dana radili s ljudima iz različitih dijelova države, poput Andaluzije, Ceute, Melille, Zaragoze, čak i sudionicima iz Portugala. Objasnili su nam sve o Europskom portalu za mlade, kako volontirati, trajanje projekata, kao i raznolikost zemalja koje možemo izabrati. Najviše se sjećam interkulturne večeri– bila je to magična večer u kojoj smo učili tradicionalne plesove, kušali raznolike delicije i stvorili divnu grupu prijatelja. 

Taj projekt unio je veliku promjenu u moj život. Počela sam tražiti informacije o volontiranju izvan Španjolske, razmišljati o svojim budućim potrebama i planirati putovanja kako bih se ponovno susrela s prijateljima. 

Moj četvrti projekt bio je prošlo ljeto u Italiji, a tema je bila recikliranje. Iskreno, taj projekt mi se najmanje svidio i iz njega sam najmanje naučila. Uglavnom smo posjetili plažu, izrađivali tradicionalne igre od recikliranih materijala i razgledali dvorac. Ovaj primjer pokazuje da ne moraju svi europski projekti nužno biti iznimno inspirativni ili savršeni, iako većina njih mi je, kao što možete vidjeti, donijela nešto pozitivno. Zahvalna sam na svim prilikama koje sam imala tijekom godina. 

Moj peti projekt bio je u studenom prošle godine u Šibeniku, Hrvatska, u udruzi mladih “Mladi u Europskoj uniji”. Teme su bile okoliš i klimatske promjene. Okupili su se sudionici iz pet različitih zemalja, svatko s jedinstvenom kulturom, pogledima na prijateljstva, kulinarnim navikama i praksama recikliranja. Stvorili smo jako dobru grupu. Radili smo u timovima na slikanju naše vizije zelenije i održivije budućnosti, izrađivali smo videe za podizanje svijesti o klimatskim promjenama i intervjuirali stanovnike Šibenika o njihovim zelenim navikama i praksama. 

Ovaj projekt nosim u srcu – zbog uzajamnog i zajedničkog učenja, ljudi koje sam upoznala i samog grada, koji je predivan. Tijekom tih dana osjećala sam da rastem kao osoba, otkrila sam dijelove sebe koji su dugo bili skriveni, stekla divne prijatelje i shvatila da je ovo savršeno mjesto za svoje dugoročno volontiranje. 

Moj život ponovno se potpuno promijenio. Glava mi je bila puna pitanja, promjena raspoloženja, strahova i radosti. Upoznala sam mnogo ljudi koji su volontirali sami u stranoj zemlji i vratili se ispunjeni i s novim smjerom u životu. To ih je činilo sretnima. Imala sam pet mjeseci da odlučim želim li volontirati i promijeniti svoj život. 

Zato sam se početkom ožujka vratila u Šibenik kako bih sudjelovala u svom petom i posljednjem projektu te obavila kratak intervju prije početka volontiranja. Ovaj posljednji projekt bio je fokusiran na pisanje projekata solidarnosti u sklopu Europskih snaga solidarnosti, uključujući digitalne alate i tehnologije za pisanje i izvođenje projekata. Još smo imali icebreaker o konceptualnom crtanju, koji nam je pomogao vizualizirati ciljeve projekta i planirati ih dosljedno – bio je jako fascinantno. 

Zahvaljujući tome, razumjela sam kako pristupiti i provoditi svoje zadatke tijekom volontiranja. 

Sve su to moje avanture zahvaljujući europskim programima. Nadam se da će vam one poslužiti kao motivacija da se prijavite za neki od njih jer su zaista vrijedni. Na Europskom portalu za mlade možete pronaći tisuće destinacija, datuma, pa čak i iskustava iz drugih zemalja. 

Pozdrav! Zovem se Leone i imam 23 godine. Dolazim iz sjeverne Italije, točnije iz malog grada blizu Trevisa. 

Pohađao sam umjetničku srednju školu u Trevisu i akademiju ilustracije u Padovi. Tijekom studija radio sam kao konobar. Međutim, nisam uspio shvatiti koji smjer želim dati svom životu ni kako pronaći svoj put nakon završetka studija. Zato sam odlučio izaći iz svoje confort-zone i krenuti na novi put koji mnogima može izgledati nepraktično i nezgodno: prvi put sam sudjelovao u kratkom volonterskom projektu u inozemstvu s Europskim snagama solidarnosti. To je bilo vrlo ispunjavajuće i inspirirajuće iskustvo koje me potaknulo da sudjelujem u još dva kratka projekta. Nakon toga, proveo sam godinu dana obavljajući civilnu službu u Italiji za Muzej grada Vicenze. Na kraju sam se odlučio iskoristiti priliku koju mi je pružila udruga Udruga mladih „Mladi u EU“ i započeti dugoročni projekt volontiranja koji traje godinu dana ovdje u Šibeniku. 

Umjetnost i kultura su dvije komponente ljepote koje me najviše fasciniraju i privlače. Osjećam se ispunjenim i počašćenim što mogu biti promotor tih aspekta, kao i otvaranje očiju mnogih mladih ljudi koji se, poput mene, mogu osjećati izgubljeno i dezorijentirano u svojim životima, zahvaljujući prilikama koje nam danas nudi Europska unija. 

Rečenica koja se često pojavljuje u svim projektima u kojima sudjelujem, a koju volim istaknuti, glasi: “Otkrijte svijet tako da otkrijete sebe.” 

Postoji portugalski pjesnik koji je napisao: „Ja nisam ništa. Nikada neću biti ništa. Ne mogu željeti biti ništa. Osim toga, u sebi imam sve snove svijeta.” Ovaj citat ostao je sa mnom još od moje sedamnaeste godine. Tada sam se osjećala potpuno izgubljeno u vezi s budućnošću. A budućnost, ako razmislimo, često je vrlo nejasan pojam. 

Mnogo toga me dovelo do mjesta gdje sam danas. Ta sedamnaestogodišnjakinja bila je prisiljena upisati studij prava prema kojem nije osjećala strast. Tijekom pandemije, kao dvadesetdvogodišnjakinja, odlučila sam prekinuti taj studij. S dvadeset i tri godine, toliko sam bila zaokupljena brigom o dobrobiti svih oko sebe da sam izgubila iz vida svaku težnju za vlastitom budućnošću. Nakon tuge, perspektive se mijenjaju. Nakon vrlo izazovne godine u kojoj sam izgubila obje bake i ujaka, svaka odluka koju sam donosila temeljila se na misli: ništa nije gore od ove boli, pa zašto ne iskoristiti priliku? 

Nedugo nakon što sam izgubila drugu baku, borila sam se pronaći svrhu u životu. Upisala sam tečaj marketinga i komunikacija pri Portugalskom zavodu za zapošljavanje. Znajući da je to kratkoročna prilika, stalno sam tražila svoj sljedeći korak. Tada sam se sjetila Europskih snaga solidarnosti. 

Za ovaj sam program čula prošle godine preko društvenih mreža i pomislila kako ne bi bilo loše pogledati ponude na Europskom portalu za mlade. Tako sam završila u Šibeniku. Prvo sam se prijavila samo na jednu dugoročnu priliku – ovu što sam i dobila u udruzi mladih „Mladi u Europskoj uniji“ iz Šibenika, ali sam se nervozno prijavila i na još jednu, za svaki slučaj. Moje znanje o ovoj vrsti programa bilo je gotovo nikakvo. Bila sam vođena premisom zašto ne i bila sam presretna kad sam saznala da sam odabrana za Šibenik. 

Razmišljajući o svojem volontiranju, rekla bih da ovo iskustvo je promijenilo moj pogled na toliko stvari u životu – od osobnog razvoja do postavljanja profesionalnih ciljeva. Bilo je samo godinu dana, ali u svom srcu osjećam se kao da sam bila tamo cijeli život. Možda je razlog u ljudima koji su me tako srdačno dočekali u udruzi, možda u tome što sam konačno pronašla nešto što me profesionalno uzbuđuje, ili možda u prijateljima koje sam pronašla – ljudima sa sličnim pogledima na svijet.

Iskreno želim da svi koji se odluče „riskirati“ volontiranjem budu sretni kao i ja. Od pronalaska projekta koji odražava njihova uvjerenja, preko dobre radne etike, do nevjerojatne podrške koju imam od svojih koordinatora i mentora. 

Ništa ne dolazi bez izazova, ali upravo nas poteškoće tjeraju da učimo. Napuštanjem comfortzone učimo više o sebi. Ako ste neodlučni oko ovakve lude avanture, savjetovala bih vam da se bacite glavom naprijed, kao što sam i ja. Na kraju dana, što je najgore što se može dogoditi? Upoznat ćete nove ljude, naučiti nove vještine i vratiti se bogatiji nego što ste bili kad ste krenuli! 

Budućnost može biti nejasan pojam. Možda još uvijek pokušavate shvatiti što želite, možda se čak osjećate izgubljeno, ali upravo u tim osjećajima krije se potencijal za rast. Dok god imate otvoren um, znatiželjne oči i empatično srce, pronaći ćete ono što trebate kako biste dali smisao svom životu, baš kao što to radim i ja. 

Došla sam kao bijelo platno, a sada sam postala prekrasan krajolik koji će imati smisla – ili možda apstraktna slika. Ne znam, ali definitivno sam se osjećala dobro dok sam oslikavala. 

Ana Fernandes